KONFLIKTI TRADICIJE (POSTOJEĆEG) I PROMJENE (NOVOG)

Po Platonu stilska monomorfnost je glavna karakteristika umjetnosti. Izražavajući naklonost prema egipatskoj kulturi i umjetnosti svoj ideal opisuje: "Egipćani su napravili popis svih standardnih tipova i prikazali njihove primjere u svojim hramovima. Slikarima je bilo zabranjeno uvoditi novotarije ili prihvatiti bilo šta izvan tradicionalnih standarda, i ova zabrana još uvijek traje.Ako izbliza pogledaš njihove reljefe, vidjeti ćeš da rad od prije deset tisuća godina-ne kažem to neodređeno već sasvim precizno- nije ni bolji ni gori nego onaj od danas; oba su iste umjetničke obrade" pisao je Platon u svom Zakoniku.
Marinetti u futurističkom manifestu 1909. objavljenom u pariškom "Figarou". kao da slijedi rijeći "Internacionale" -"prošlost svu zbrišimo za svagda" , zahtjeva da se poruše sve galerije, muzeji, akademije... i poručuje o svom artističkom senzibilitetu: "automobilski motor je ljepši od Nike Samotračanske"
Ovu hudu misao o rušenju povjesne zaostavštine nalazimo u praksi i puno ranije. Mumford konstatira da su još u vrijeme rane povijesti osvajači sravnili do zemlje zauzete gradove, a onda na istom mjestu gradili nove vrlo slične onima odranije. Ponekad su osvajaći, barbari ipak "zakazali"u svom rušenju, ali su kasniji "civilizirani" naraštaji nadoknadili propušteno: Rimski Koloseum ponajviše su razgradili graditelji palače Barberini u doba reneranse, pa Rimom kruži uzrečica :"što ne napraviše barbari, učiniše Barberini".
To ponašanje i osjećanje , prisutno je sve do naših dana.
Početkom XIX stoljeća francuski su arheolozi predložili precizan sistem rušenja gotičkih katedrala , koje su tada (vrijeme klasicizma, Empire) smatrane produktima barbarstva.Predlagano je da se kameni stupovi pri bazi otklesavanjem oslabe, oblože slamom i drvetom, te zapali vatra da bi kamen karbonizirao. Arheolozi su bili uvjereni da će se ovim načinom "odvratni objekti" zdrobiti u krhotine za manje od deset minuta, "oslobađajući civilizaciju svog sramnog prisustva". Ova "studija" bila je kulminacija netrpeljivosti spram "umjetnosti barbara" (arte gotica) začeta još u doba renesanse kada je Giorgo Vasari (Le Vite ,1570.) omalovažio ovo "kitnjasto" građenje sjeverno od Alpa. Spomenuti francuski nagon za rušenjem pojavio se je još jednom nakon sto godina. Naime vodeća kulturna imena Francuske, predvođena piscem Emilom Zolom , su zahtjevala da se ukloni Eiffelov toranj (1889.) budući da narušava sliku Pariza.
Bečani su bili nezadovoljni izgledom Loosove zgrade Goldman-Salash (1911.) čiji je jednostavni prozorski raster neke asocirao na poklopac kanalizacijske šahte, druge na sanduk za smeće, a postojao je i zahtjev da se zgradi doda kupola. Navodno su samo nadolazeće ratne preokupacije spasile zgradu od naknadnog historicističkog oblaganja koje bi "bilo prikladno" okolišu u kojem je zgrada postavljena na Michaelerplazu.
Mnogi slučajevi moderne arhitekture izuzetno su problematizirali doživljaj sklada postojećeg ambijenta, kao primjerice Robbie House (F.L.Wright, Chicago, 1908.), Schreder House (G.Rietweld, Utrecht, 1924.). Neobičan odnos je bio i u svezi naselja Weissenhof (Stutgartt, 1927.) Nakon glamoruoznog otvaranja, nekoliko godina kasnije samo su ratne nevolje Trećeg Reicha spasile naselje ("predgrađe Jeruzalema") od rušenja zbog "nedoličnog izgleda njemačkom tlu i njemačkom narodu", nakon II svjetskog rata naselje je bilo zaboravljeno , pomalo i zapušteno, -da bi negdje sedamdesetih bilo kompletno obnovljeno i proglašeno nacionalnim spomenikom. Ovih dana socrealistička arhitektura uživa loš "rejting", i u Bugarskoj sam susreo njihove probleme sa tretiranjem zgrada poput Partijnog Doma ili Mauzoleja Georgi Dimitrova.

*
Izmjene i konfrontacije senzibiliteta koje ponekad prelaze nivo akademskih rasprava i dovode doslovno do rušenja čak upotrebljivih građevnih struktura , je generiran kroz nekoliko suprostavljenih preliminarnih pozicija, kao što su:

Imitacija (postojeći stil=konzervatina pozicija) 
                                        ----Kreacija (novi stil=progresistička pozicija),
Historicizam, tradicionalizam, (romantika prošlosti )
                                       ----Futurizam (romantika budućnosti) 
Selo(prostor "nacionalne","naše" arhitekture)
                                      ----Grad (mjesto globalne,internacionalne arhitekture)
Arhitektura kao cjeloviti završeni artefakti
                                      -----Arhitektura kao proces permanentnog građenja

Kada je arhitektura nosilac određenih društvenih stanja ili političkih poruka, emotivnost koja je prati je u vezi sa aktualnošću i popularnosti tih poruka. Izmjena tih stanja, mjenja i odnos prema arhitekturi .

*
Izmjene i konfrontacije senzibiliteta su se naravno dešavale i još uvijek dešavaju i u hrvatskom graditeljskom prostoru. Neki ambijenti obzirom na svoju povjesnosimboličnu vrijednost i važnost su izazivali pojačanu dozu emotivnosti kako stručnih ljudi tako i široke publike. Takvo mjesto je u prvom redu centar Zagreba, njegove dvije povjesne, srednjevjekovne jezgre Gornji Grad i Kaptol , te donjogradski dio blokovske izgradnje sa serijom izuzetnih trgova i perivoja iz XVIII, XIX i XX stoljeća: Trg bana Josipa Jelačića, Trg Maršala Tita, Cvijetni trg , Trg Burze, Trg Hrvatskih Velikana, te ozelenjeni potez trgova "Lenucijeva potkova" (u planu grada ima U-oblik, tj.oblik potkove). U vezi uređenja Trga Burze, a naročito Cvijetnog trga u gradu su se zadjenule burne rasprave.(Cvijetni trg će moguće doživjeti još i promjena u bliskoj budućnosti?) U drugom po veličini hrvatskom gradu, u Splitu, mjesto posebne važnosti je prostor Dioklecijanove palače (AD 295-305). I mnogi drugi hrvatski gradovi i gradići imaju svoj izuzetno važni prostor povijesnog nasljeđa, u kojem građenje izaziva posebni izazov, nerijetko i polemike. Različiti stavovi se često očituju i kod građenja u izvanurbanom, tj.prirodnom prostoru, kao što je primjerice jedinstveno oblikovana jadranska obala. Turistički boom koji je otpočeo šezdesetih godina, permanentno donosi novo građenje i problem nametanja ili uklapanja u ambijent je stalno prisutan.(Kod gradnje hotela, tih suvremenih strojeva turizma, kao da je stalno bila prisutna dilema izraziti se modernim internacionalnim, funkcionalističkim, (inovatitivnim) jezikom (Hotel Solaris, Maestral) ili romantično vernakularnim sa imitacijom jednog povijesnog građenja ( Uvala Scott, Hotel Kaktus). Dilemu je pratilo i pitanje: što gostujući turisti više vole?
1.anketno pitanje:Gdje biste radije ljetovali u Solarisu ili u Kaktusu?

Nakon potresa 1880. i ozbiljnih oštećenja na staroj zagrebačkoj katedrali, pristupa se obnovi, ali u kompletno novom stilskom izdanju neogotike sa dva špičasta tornja ( dovršeno 1902.). Pri tome su , iz prometnih razloga uklonjeni i bedemi sa kulama oko stare katedrale (1906.). Ovim uređenjem arhitekta Hermana Bollea, ne miri se tada mladi arhitekt Viktor Kovačić i u njegovom prijedlogu uređenja tog prostora opet se javlja evokacija bedema, a šiljci katedrale su podrezani za preko 1/3 . Još jednom kasnije, tridesetih godina, arhitekt Mladen Kauzlarić predlaže redukciju tornjeva. Danas se međutim čini nemogučim zamisliti sliku grada bez ova dva 105 metarska tornja.U jednom novijem projektu (1992.), arhitekt Šostarić uzima tornjeve kao temu koja izrasta iz zgrade koja je oblikovana na način da sa jedne pozicije izgleda kao vaza za tornjeve.Ovaj detalj je izazvao također kontraverzne sudove, od pohvala do pokuda zbog profaniranja vrlo značajnog vjerskog simbola. Na udaljenosti od svega nekoliko stotina metara 1958. uz Trg bana Jelačiča podignut je petnaesterokatni poslovni neboder, vrlo kontraverznih kritika, a ponekad i prijedloga za redizajniranjem. Nasuprot nebodera je stambenoposlovna zgrada "Asiguracione" arhitekta Piacentinia (1939.), podignuta na lokaciji na kojoj je srušena jedna stambena zgrada arhitekta Hermana Bollea. S povodom "uzurpacije vizura na Gornji Grad" profesor i arhitekt Alfred Albini predlaže rušenje svih gornjih katova ove na trgu dominantne zgrade. Još 1980. se je raspravljalo (mada isključivo teoretski) o snižavanju ove zgrade, da bi je danas gotovo svi prihvatili kao izuzetno kvalitetan gradski format. U susjedstvu, na istom trgu (br.6) je izvedena zgrada 1889. sa eklektičnim pročeljem(arhitekt Weidmann) koje je 1932. modernizirano(arhitekt Freudenreich). U velikom uređenju trga potkraj osamdesetih godina, ponovo se zgradi vraća "eklektički izgled", ali sa neobično otvorenim prizemljem. Na istom trgu je još jedna zgrada modernizirana u to vrijeme . Secesijski izgled uglovnice sa zanimljivom uvećanom flašom tada dosta prodavane "čudotvorne vodice" Elza Fluid, je poznati Peter Behrens zamjenio izgledom nove bauhausovske, odnosno neoplasticističke arhitekture. Ponekad se čuju komentari da bi trebalo povratiti Elza Fluid izgled.
Centalni znak trga je konjanička figura bana Jelačića značajne hrvatske povjesne ličnosti, rad austrijskog skulptora Fernkorna, postavljena 1866 .Kao hrvatski ban, Jelačić je u službi bečkog dvora 1948.godine gušio mađarsku revoluciju, što je bio povodom komunističkim vlastima da 1947. uklone kip sa centralnog gradskog trga (tada pod imenom Trg Republike) i rastavljenog pohrane u gliptoteku. U istom času kada je nestao kip bana Jelačića na jednom drugom gradskom trgu je osvanuo kip prvog hrvatskog kralja Tomislava okrunjenog 925.godine. Kipar Frangeš-Mihanović je zgotovio Tomislavov kip 1934.godine, ali od tada zbog mnogih i danas nejasnih razloga (problem oko lokacije?, predložena remeti pogled na Umjetnički paviljon?, kipar je neskromno kralja portretirao prema svom liku?čule su se optužbe da je skulpura plagijat?itd) sve do 1947. nije bio postavljen, sa nešto dorađenim postamentom, a 1991.je Krležin tekst s postolja zamjenjen hrvatskim grbom. .
Stvaranjem samostalne države kip Jelačićev je vraćen na staro mjesto, odnosno na isti trg ali na drugu poziciju, sada sa pogledom prema jugu, i njegova sablja "više ne prijeti sjevernim susjedima".Kod odabira lokacije, javljale su se još i neke druge zagrebačke pozicije. (Mada bez političkih naboja, još jedan zagrebački kip ,sv.Juraj ubija zmaja ,rad Fernkorna, je obišao nekoliko lokacija, da bi se skrasio na jednoj poprilično diskretnoj,okružen zelenilom, na trgu Maršala Tita) Splitu također ima svoj kip koji je doživio rastavljanje i ponovo postavljanje . Najpoznatiji hrvatski skulptor Ivan Meštrović je na Peristilu , centralnom mjestu Dioklecijanove palače, 1929.godine podigao sedammetarski kip Grguru Ninskom , biskupu koji se je još u X stoljeću borio za uvođenje narodnog jezika u crkvenu liturgiju, i koji je postao simbolom narodne (hrvatske) svijesti u konfrontaciji s latinskom (talijanskom) idejom. Okupacijom, Splita u II svjetskom ratu, Talijani istom uklanjaju ovaj kip, a nakon rata se ponovo postavlja ali po mnogima na prikladnijoj lokaciji, kod Zlatnih vratiju , ispred sjeverne fasade Palače.
Tijekom milenijske povijesti, Palača je permanentno bila razgrađivana , pregrađivana i dograđivana, u njoj je formiran srednjevjekovni grad ,Dioklecijanova grobnica-mauzolej je postala katolička katedrala uz koju je kroz četiri stoljeća (XIII-XVI) građen zvonik,"kampanel sv. Duje". Iako je na prijelazu stoljeća (1882-1908) zvonik kompletno restauriran, u vrijeme snažnih purifikatorskih ideja i očišćenja Palače od svega što nije rimski sloj, u jednom projektu je predlagano da se pored ostalog i zvonik ukloni. Problem suvremene interpolacije u taj sedamnaest stoljeća star prostor pojavio se je šezdesetih godina kada je trebalo graditi na sjevernoj strani Peristila gdje su za vrijeme rada engleski bombarderi razorili postojeći objekat. Projekat arhitekta Nevena Šegvića je u doba građenja izazivao jake polemike među građanstvom, uglavnom nepovoljne kritike, dok je stručna javnost zgradu prihvatila kao vrlo prihvatljivo rješenje inrepoliranja u povijesni prostor.
I dok su se polemike oko kuće na Peristilu odavna stišale, zgrada "Željpoh" na Trgu Maršala Tita u Zagrebu i dan danas zna obnoviti rasprave koliko je to umjesno rješenje. Na trgu gdje centralno mjesto zauzima zgrada kazališta Helmera i Fellnera (1885.), i pored isključivo zgrada historicističkog ugođaja, na jedinoj praznoj parceli arhitekt Stanko Fabris projektira ostakljenu poslovnu zgradu. Ideja modernog kubusa na toj lokaciji prisutna je još odranije od arhitekta Drage Iblera (1954.), ali ni to nije pomoglo da se stručna javnost podjeli oko valjanosti napravljenog rješenja-izvan struke obični ljudi je ,mislim, ne podnose. Zgrada je u originalu pored stakla imala i srebrnometalne parapete, što je u jednom času prefarbano u smeđu boju (?!) nebi li se dobilo barem kolorističko jedinstvo na Trgu.Na jednom zagrebačkom salonu je izložen i projekt redizajna pročelja arhitekta Fabijanića. Iako je ove godine arhitekt Fabris dobio nagradu za životno djelo, čime je na neki način valoriziran i njegov "Željpoh", ova zgrada će zacijelo i nadalje biti predmetom rasprava. Na središnjem mjestu Trga Hrvatskih Velikana (prije Trg Žrtava Fašizma, Trg Kulina-Bana, Trg III, Trg kralja Petra Karađorđevića, Trg N) nalazi se valjkasti objekat umjetničkog paviljona, projekt po ideji Ivana Meštovića (1938.) Nakon II svjetskog rata tu je bio Muzej Revolucije, a za vrijeme rata Muslimanska Đamija (iz političkih razloga privlačenja Muslimana u ustaški korpus). U vrijeme dok je to bila đamija,bila su podignuta tri minareta koja su okončanjem rata i države NDH, srušena, jer naravno niti su bili prikladni novoj funkciji zgrade, a niti novom političkom kontekstu. Jedno rušenje se je desilo i prošle godine.Najelitniji zagrebački hotel "Esplanade" (arhitekt Sunko, 1922.) dobio je nižu paviljonsku prigradnju. Iako je postojala i građevinska dozvola za zahvat, utjecaj nekih stručnih krugova bio je toliko jak da je na kraju došlo do uklanjanja , već u grubim građevinskim radovima zgotovljene konstrukcije. Dok su jedni trijumfirali da je "Sunko sačuvan intaktnim", drugi su u tome vidjeli glupost "sterilnih čistunaca".

Peristil najstariji urbani prostor s kontinuitetom korištenja u Hrvatskoj, doživljavao je permanentno građenje i razgrađivanje na svojoj borduri . Pored spomenutog kampanela sv.Duje, zgrade iz šezdesetih i gostovanja kipa Grgura Ninskog, očišćena je i istočna kolonada, probijen je otvor prema podrumima, spuštan je nivo podne plohe ugrađivanjem nekoliko redova stepenica , restaurirane i "korigirane" su neke zgrade na zapadnoj strani. Peristil je također izazov i za konceptualne umjetnike (pojednima ) odnosno delikvente (po drugima).Prije trideset godina grupa mladića pod imenom "Crveni Peristil" je ofarbala Peristil u crvenu boju, čime su tada zaradili kaznu od cca 50 DM (ekvivalent zatvoru od dva dana), ali ušli i u neke uđbenike povijesti umjetnosti. 11. sječnja ove godine , osvanuo je Peristil sa velikim crnim krugom polikolor boje, uz koji je ostavljeno pismo s porukom:"U čast grupi Crveni Peristil trideset godina poslije, Peristil poput magičnog ogledala odražava stanje društvene svijesti".Anonimni izvođač ove "crne rupe" postao je junak novinskih članaka, te je stavljen s onu stranu zakona. Nakon sedamipolmjesečne istrage otkriven je počinitelj-student Kolegija Družbe Isusove, protiv kojeg je podignuta optužnica za delikt za koji prema postojećem zakonu može biti kažnjen i do godinu dana zatvora. Istovremeno, ovaj je čin na ovogodišnjem Zagrebačkom Salonu dobio nagradu , ne samo simboličku već i značajan novčani iznos . Ovu odluku Salona su mnogi, poput poznatog hrvatskog pisca, ironično kritizirali. Da će autor crne mrlje biti osuđen mala je vjerojatnost, jer je u njegovu obranu stao i aktualni hrvatski ministar kulture , ali da će prosudba o ovom događaju, još dugo biti bez koncenzusa, to je sigurno .
2. anketno pitanje u vezi akcije Crnog Peristila: dali je to umjetnički čin ili krivično djelo?