KRITIKA

SVEMIR IZ RUŽINE RODNOSTI
/Nad likovnim i poetskim djelom Stjepana Perkovića/

Djelo Stjepana Perkovića osupnjuje nas nizom svojih elemenata: umjetničkom dograđenošću, konzistentnošću kojom je prožeto, mladošću umjetnika i, najzad, načinom kako nastaje.

Perković se, gotovo isključivo, koristi pastelnim karakterom uljane boje. Tom komponentom on gradi svoje forme, njezinim valerima, koje formulira prilično skučenom skalom boja - bijelom, crvenom, plavom i smeđom - širi svoju paletu, ali, istodobno, determinira onu konstantu koja predstavlja okosnicu njegovih najraznovrsnijih opservacija, ona nježno- smeđa boja, prožeta iznutra bjelinom i prozračnošću, bez obzira koja se boja u danoj slici javlja kao dominanta - plava, crvena, smeđa, violetna. To uvjetuje i način nanošenja boje na podlogu: neutralizira se potez kičice, boja je razrijeđena da bi se mogla u lazurnom obliku nanositi na platno, "utrljati" u njega, i da bi se mogli graditi prijelazi tako da se polje širenja jednoga tonskog valera nikada jasnije ne ograničava već se utapa u polje druge bojene kvalitete i time se nadvladava "horror vacui", strah od praznog prostora, platno je potpuno prekriveno bojom, ali bez dramatskih sukobljavanja bojenih cjelina. A, budući da u svakom valeru bijela boja obznanjuje svoju prisutnost, bojeni pigment gubi svoju elementarnu energiju i prelazi u pastelni fon, fon kojim on određuje svoj unutarnji odnos i prema oblicima što ih gradi na svojim platnima i prema referentu na koji se odnosi taj oblik, i na opću ideju kojom je umjetnik opsjednut. I tako, kako god on jednu valersku kvalitetu utapa u drugu stvarajući time kontinuirani prijelaz iz jednoga bojenog stanja u drugo, tako isto čini neprimjetan prijelaz od vizualnog "sadržaja" svoje slike k idejnoj odredbi svoga nadahnuća. Ona i jeste pastelna, meka i prozračna, natopljena ljubavlju i vjerom u ono što se smjestilo u vizualni prostor. Ta je idejna komponenta utemeljena na dvojnom načelu: jedno dolazi od formuliranih oblika, a drugo proistječe iz umjetnikova duha; prvi je lirski transparentan, drugi satkan od gustine vjerskog uvjerenja, religioznog doživljavanja svijeta. Takvim se međusobnim sudjelovanjem otklanja patos, svođenje umjetnosti na razinu ancille, ostaje ono što se i čini egzistentnim nakon međusobnog proćiščenja. To je upravo onaj vrjedonosni sloj do kojega je Stjepan Perković došao vođen svojim unutarnjim zovom i koji se ne može naućiti ni na jednoj akademiji; to je ono što nas uvjerava da se nalazimo pred djelom koje posjeduje svoj originalni prozbor bez obzira, možda, na izvjesnu sladunjavost koja se oćitava u onoj nježno-smeđoj tonskoj paraboli koju će umjetnik morati, u svom daljnjem razvitku, svladati i učiniti svoje djelo još dograđenijim.

Rekli smo: Stjepan je Perković religiozan čovjek, i to je osnovno polazište odakle on kreće u koncipiranje svoga likovnog izraza. Zaokupljen je odnosom duha i tijela. Duh je sve oblikotvorno izvan ćovjekova tijela. Platno se ne dijeli po crti obzora: slika se razrješava na dvodimenzionalnoj površini, volumene određuje odnosom boja. Tako je konstituiran njegov likovni svemir, svemir koji ima svoje strukturalno određenje u biomorfnom obliku svijeta, i sve se zatvara u ruži. Ruža je metafora rodnosti zemlje. Iz te se rodnosti formulira njegov svemir i njegova duhovna uvjerenja, duboko prožeta kršćanskom vjerom. Ali on nije, u klasičnom smislu, slikar religioznih motiva; zaskočen unaprijed danom ikonikom, on traži svoje vlastite motive religioznosti, čak i onda kada, ipak, ponekad posegne za tom već ustaljenom ikonikom, posebno za likovnim predodžbama Krista na slikama. No, u tim svojim motivima religioznosti on se ne gubi u astralnim metafizičkim prostorima: izvorište njegova nadahnuća i njegovih duhovno-religioznih zaokupljenosti jest RUŽA - METAFORA ZEMLJINE RODNOSTI. Zbog toga sve njegove slike imaju isto usmjerenje od podnožja prema visini. Kad napušta tu vertikalu, onda stvara slike specifične unutarnje dramatike. Dramatike koja se ogleda u istinski čudnoj inspiraciji: biomorfne i antropomorfne forme se pretaču jedna u drugu, značenjski kodovi fluktuiraju iz jednog oblika u drugi u živu ritmičkom skladu, gdje se antropomorfni oblici razvijaju i prelaze u raskoš biomorfnih oblika, a istodobno se ta biomorfna raskoš smiruje u čovjekovim tjelesnim formama. Čovjek i priroda su u nerazlučivu jedinstvu, i to nije preuzeto iz nekih udžbenika filozofije, to je iskonsko osjećanje koje se u njegovu duhu konstituiralo tako da ga on ispovijeda kao vlastitu istinu. I svemu tome posebno značenje daju bojeni valeri prosvijetljene crvene boje, boje intimne energije, također i prosvijetljene narančaste i, s narančastom zasićene, žute boje. Plava se pojavljuje kada svom nadahnuću pokušava dati i izvjesni astralni odsjaj.

Sunce nije čest element na njegovoj slici, ali se ono podrazumijeva - ne kao izvor svjetla već kao prisutnost koja se razlijeva čitavom površinom njegova platna. Odnosom između sunčeve prisutnosti i oblika ruže razvija se odnos dva načela rodnosti: djevice i ženika. Istina, ovaj čin sjedinjavanja dva načela rodnosti ostvaren je tek na malom broju platana i očito je da se njegov daljnji razvitak očekuje u ovom pravcu.Treba istaknuti još dva momenta vezana za Stjepanovo uobličenje slike. Rekli smo već da on ustaljene religiozne motive najćešće preobražava u motive religioznosti, s vlastitom ikonikom, ali da se ne libi ni motiva s ustaljenom, kodificiranom odredbom. Zanimljiv je motiv sv. Jurja koji ubija opasnoga zmaja. Slici je dao naziv "Pobjeda dobroga", i rađena je akvarelom. Kada, pak, obrađuje motiv Krista ili Bogorodice, onda on više inzistira na njihovoj lirskoj apoteozi nego na svetosti.

S druge strane, zanimljiv je njegov odnos prema muškoj figuri, i figuri žene. Muška je figura uvijek postavljena u neki determinativni odnos, bez unutarnjeg razvoja i metaforičkog bogatstva, i prilično je statičan. Ženska je, pak, figura rađena sa znatno više suptilnosti; njegova kičica, blagim dodirom, obljubljuje njezine obline, a, pritom je, uvijek u kontekstu slike, postavljena tako da zrači svojom unutarnjom simboličnom energijom, gotovo sraslom s ružinim oblikom.

Slika Stjepana Perkovića odiše mirom i unutarnjim spokojem. Oblici što ih koristi ne služe da bi se dao dramatski naboj nadahnuću, oni su tu da bi se ta inspiracija razigrala, da se, multipliciranjem oblika ružinih latica, koji se očituju i tamo gdje ruže uistinu i nema, stvara ritmička igra poetskih odnosa kako bi se osnovni odnos duhovnoga i tjelesnog, sa snažnim religioznim impregnacijama, činio gotovo opipljivim u njegovoj pitomosti. Ali, mora se reći i ovo: u daljnjem svome razvitku Stjepan bi se morao odvažiti na energičniji nanos boje na platno, i više koristiti puninu bojenog pigmenta čuvajući mu zvonkost kao izražajni čimbenik iskaza.

Stjepan Perković je mlad čovjek, s nepunih 26 godina, i to je onaj treći moment koji nas, poslije umjetničke dograđenosti i idejne konzistencije, kojom prožima svoju inspiraciju, osupnjuje. Upravo prethodna dva momenta i čine njegovu mladost izuzetnom. On nije imao vremena steći ni široko životno ni stvaralačko iskustvo, a uspio je stvoriti djelo koje nas obvezuje i prisiljava da ga promišljamo, da ga strukturalno rasčlanjujemo i da u svakom njegovu sloju pronađemo ono što njegovo djelo čini umjetnički relevantnim, estetički dograđenim. Uzimajući pak u obzir njegovu mladost, pred njim su široki putovi daljnjeg sazrijevanja, na kojima bi - usvajajući nove stvaralačke mogućnosti (od kojih smo neke i sami naveli) mogao poraditi na otklanjanju izvjesne sladunjavosti, usmjeriti pozornost na izoštrenije nanošenje boje, na očuvanje unutarnje konzistencije bojena pigmenta...

Stjepan Perković od rođenja boluje od cerebralne paralize, koja se odrazila na potpunu imobilizaciju rada ruku: radna se energija prenijela na noge. Dugo se ustručavao to pokazati, ali, kada je učiteljica Božena Šikić primijetila tu njegovu sposobnost, još dok je poha|ao četvrti razred specijalne pučke škole u Zagrebu, sve je krenulo nabolje: ona je poticala tu njegovu sposobnost tako da se njegov nutarnji život počeo uobličavati u likovni iskaz. Proces je bio potaknut i samom organizacijom naobrazbe: nastavnici su učenike ponekad odvodili na likovne izložbe, gdje se Stjepan u jednom trenutku susreo s crtežima Dimitrija Popovića, koji su na mlado biće ostavili neizbrisiv trag. Slikao je nogama, a ovladavanje crtežom bilo je sve sigurnije. Na žalost, od tih ranijih crteža nije ostalo ništa. Rat je učinio svoje. Kada su izbjegli iz rodnog doma u jedan stan u centru Viteza, svoj nagon za stvaranjem prakticirao je na čudesan način: primijetio je konture nekog oblika koji je ostao iza prljave čarape, i to mu je dalo ideju - umakao je čarapu u blatnu vodu i njome "slikao". Kasnije su susjedi obilazili napuštene stanove i potkrovlja, nalazili papire i boje, čak su u jednom potkrovlju našli i knjigu Metke Kreigher Forme, materijali i tehnike u slikarstvu, što je bio najdragocjeniji dobitak.

Stjepan slika u stiješnjenu sobičku obiteljskoga doma, koji mu je ustupljen za "atelijer". Tu mu je otac načinio i specijalni štafelaj koji postavlja prema osunčanom prozoru budući da slika samo pri dnevnom osvjetljenju. Zadivljujuće je kako sam sebe opslužuje, kako rasklapa štafelaj, namješta ga na određeno mjesto, kako iz bočice nalijeva ulje u odabranu posudu za to, kako istiskuje boju iz tuba, kako tube, s lakoćom, otvara i zatvara, kako miješa boje i kistom povlači po površini, bez unaprijed načinjena crteža, ali s poslovičnim osjećanjem mjere dane bojene mrlje i njezina prijelaza u drugu mrlju, kako pere kistove. Otac mu se brine oko opreme slike, nabave i grundiranja platna, srezivanja ramova. Ipak, postoji jedno ograničenje koje se ne dâ svladati: Stjepan ima potrebu da slika na platnima velikih dimenzija, ali mu skučeni prostor to ne dozvoljava.

Stjepan Perković piše i poeziju. Stih mu je lapidaran, strofa slobodno koncipirana i, najčešće, sazdana od jedne poetske cjeline, a ta cjelina je zasnovana na likovnoj izražajnosti, na slici, pa mu pjesma, zapravo, i nije drugo do slijed slika kojima se uobličava određena predodžba. Ponekad je cijela pjesma svedena na kroki, samo od tri riječi, ali s pregnantnom slikom, poput haiku poezije:

Vrba
Slijeva
Vodoskok

Pjesma se zove "Mokri pogled". Iste je forme i pjesma "Preobražaj"

Čućim
Oponašam
Jaje

Pjesma "Kemija" je nešto "razvijenija" od prethodnih, ali bi se mogla smatrati i njegovom likovnom poetikom, sažetom u pjesmovni oblik:
Kaplja razbija lik
stotinama točkica

Odjeci smiruju krik
rascvjetanih latica

Žeđ krijepi oblik
zrakom spojnica

Njegova je pjesma - VIZUALIZACIJA POTESKIH NEMIRA.
On se ustrajno poziva na boju i na oblik i kao lekseme, ali i kao sredstvo za oblikovanje poetske slike. U ponekim pjesmama kao da je i zanemario poticajni impuls za pjesmu, ostavio ga na stanici kojom i neće proći njegovi poetski vlakovi i ostaju same slike kao skeleti za neku široko zamišljenu poemu. Jedino što se u takvim pjesmama može naslutiti, to je neka prikrivena ispovijedna nota koja zvuči u potaji, kao daleki odjek "rascvjetanih latica" kojim "iznenađujem okolinu /visokim blještavilom/ slivenih boja". Ponekad se izvanredno zna poigrati i aliteracijana:

Vjetar vije
veo pijeska

Pljesak praska
polovinom kugle

Kotači kolaju
kovanim nebom

Novo niče
nečijim životom

Njegova inspiracija svoj poticaj nalazi u zbilji, prati njezine impulse da bi ih, potom, kondenzirao u slike, obojio ih ispovijednim tonom kako bi i sebe ugradio u same tokove zbiljnog, tragajući za onim esencijalnim, čime se određuje i čovjekova bit, ponekad promatrajući neke impulse s etičke distancije, ali i zapitanosti nad sudbinskim određenjem čovjekova trajanja u ovome svijetu:

Hoćeš li htjeti
Jutrom
Kad si budan
Sa osmijehom
taj dan
i preživjeti?
Otuda, njegove pjesme nisu zapisi ponuđenih dojmova, već uvijek proizvod domišljanja ili razumijevanja svijeta i njegove biti, iako se ni u pjesmi, kao ni u slici, ne odvaja od zemlje kao rodnog prostora, suživljavajući se sa svijetom kao sa svojim bitkom.

Ponekad, s blagom tajnovitošću, progovori i o ljubavi, zapravo on reflektira o ljubavi:

Priđi,

želim biti
gladijator
tvojih želja

Pusti,

Ja te vodim
praskozorjem
punim žara.

S istom poetskom tananošću on pjeva o svojim religijskim uznesenjima. Pjesma je gotovo antologijska:

Obavijam oko vrata
Šal vjere

Drhtavi šapat molitve
odjekuje crkvenim lađama

Tražim se kao dijete
ispod arkada i kora
među zvucima kora

Konture tihih kipova
titraju nad svijećama

Misli lagano trnu, pogled prekriva koprena

Duboko uzdišem,
dah odjekuje daleko
i nestaje u visini

Ovdje vječnost traje
koliko joj dopustim

Posebnu cjelinu čine pjesme u kojima se opjeva neki živi predmet, kao što je pjesma "Dijete", "Koraci", "Sito", "Svijeća", ali se, svojim poetskim sjajem, posebno odlikuje pjesma "Suncokret", možda i najboja pjesma u njegovoj stihozbirci Otisci dubine, koja se pojavila polovicom 1998.godine.

Ipak, treba reći: slika je počelo stvaralačkog nagona Stjepana Perkovića, poetski zvuk je ona aura koja se obavija oko likovnog govora, ozvučuje ga i čini ga i opipljivijim i prozračnijim, istodobno.

Sarajevo, 24. siječnja 2000.

Vojislav VUJANOVIĆ

ČUDESNOST SLIKARSKOG SVIJETA
STJEPANA PERKOVIĆA
Povodom samostalne izložbe
Pod nazivom:
KAPLJICE SVJETLOSTI
(Međugorje, 2. kolovoza 2003. god.)

Već jedno desetljeće Stjepan Perković ne prestaje iznenađivati: mladić zbog cerebralne paralize onemogućen slikati rukama - slika nogama! I to slika kao i svaki nadareni slikar, kao svaki umjetnik koji ima što kazati i poručiti, snažna izraza i upečatljiva kolorita! Perković ne slika da ''ubije'' vrijeme'', zaboravi svoj hendikep, on slika stoga što jedino na taj način može izreči svoj svijet (izriče ga i stihom!), svijet pun pitanja, dvojbi, raskrižja, ali i svijet nade, ljubavi. Ništa u Perkovićevim slikama nije bez žara, bez unutarnje ognjice duha, ali i bez borbe da se taj žar izžari, pokaže, dadne drugima.

Stoga i jest naslov ove izložbe - Kapljice svjetlosti - tako sukladan sadržaju svakog dijela: gledane pojedinačno, ili u sveukupnosti izložbe, sve su Perkovićeve slike upravo nastale iz kapljica svjetlosti koje nadilaze okvir dijela, dotiču gledatelja, ulaze njegov unutarnji svijet. Biblijski motivi: Uskrsnuće, Anđeo, Isusovo krštenje, Golgota, Raspelo, navodim samo nekolicinu, ali i ostali, primjerice Cvjetno lice, nedvosmisleno izriču Perkovićev unutarnji svijet poškropljen kapljicama svijetlosti - blagotvorne, umirujuće, ohrabrujuće, što sve pokazuje njegovu umjetničku, ali i, u ovom slučaju to neophodno naglasiti, ljudsku snagu. Bez obzira što sva umjetnička dijela treba promatrati jednako, bez obzira na koji je način ono nastalo, na primjeru Perkovićeva dijela ipak se ne može zaboraviti da je ono rezultat višestruko težih napora. Ne treba ni naglašavati da zdrav čovjek nogama prelazi udaljenosti i svladava putove, a Perković njima doseže prostore koje samo umjetnost može dosegnuti.

I još nešto, veoma važno kad je o Perkovićevu slikarskom dijelu riječ: Premda je riječ o nadarenu slikaru, čije boje i forme nikoga neće ostaviti ravnodušnim, on nije slikar samouk, slikar koji ima samo svoj dar. Dapače, on umijeće slikarstva uči kod uglednih profesora, na likovnoj akademiji, što se vrlo dobro vidi u njegovu umjetničkom rastu i pristupu likovnom dijelu. U sadašnjoj fazi njegove su slike dovršene, poruka jasna, boja korištena u odgovarajućoj mjeri, bez namjere izazivanja nepotrebnih efekata kod gledatelja. K tomu, i tehnike koje koristi - tempera, ulje, akrilik, akvarel - potvrđuju ga autorom koji je ovladao umijećem slikanja, ma koliko ono bilo zahtjevno, a mi na umu imali hendikep koji nosi.

I na kraju, promatrajući ovu izložbu na kojoj je predstavljeno tridesetak Perkovićevih slika, nužno je kazati da bolest nije uvijek pobjednik.

Iz njenih je kandži Stjepan izišao slikajući (i pišući pjesme) snagom duha i čvrstinom vjere. Time mnogima može biti primjerom! U tom smislu slobodan sam se ponadati da ćemo u budućnosti biti u prilici sudjelovati u još mnogim njegovim izložbama.

Krešimir Šego

NOVI OTISCI DUBINE STJEPANA PERKOVIĆA
Povodom samostalne izložbe
(Sarajevo, 9. prosinca 1999.god.)



Na prvu misao, ili na prvi pogled, umjetnik i pjesnik, i čovjek - Stjepan Perković, zanimljiv je kao raritet i kao fenomen. Naučeni smo da se čovjek služi nogama pri hodu i sličnim radnjama, a ovdje imamo umjetnika što nogama radi, slika, lista stranice književnika i jednako bilježi svoje misli kroz ''otiske dubine''.

Neki su ga prema svojoj narcisoidnoj slici svijeta i iz svoga samodopadnog emocionalnog izražaja, kao i kroz prezentaciju svoga uzvišenog nadilazećeg statusa.

Njegovo slikanje nogom i u nekim kritikama predstavljeno je samo kao jedna od čudesnih pojava ovozemaljskih.

Bez potrebe za bilo kakvim moraliziranjem ovdje ćemo ukazati na jednu, na prvi pogled, nevidljivu sliku svijeta (kozmosa), kojom su prožeta Perkovićeva djela i njegova poezija. Njegove slike i pjesme imaju isto polazište, jer su nastale kao izraz posebnog unutarnjeg raspoloženja i osobne slike svijeta. On svoje djelo započinje raditi nakon nutarnje vizije iz koje rezultira spoj čovjeka i kozmosa. To čini blagom riječju, toplom bojom i jasnim potezima.

Njegov susret dviju osoba jest slika idile, ukomponovane u ukupnu smislenost svemirskog postojanja. On želi pokazati da je svaki čovjekov doživljaj ispunjen dubokim smislom i da čovjek daje svoju istinsku osobnost takvim doživljajima. Perković svojim slikama i pjesmama kao i životnim stilom afirmira ukupnost zemaljskog življenja i pun je optimizma koji osvaja.

On traži sudjelovanje čovjeka u ljepoti svoga jutra, u njegovu svitanju. Ne dopušta površno promatranje onog što izražava puninu, nego nam pokazuje uokolo nas prisutnost mnoštva kristalnih detalja koji tvore cjelinu.

Kroz sliku i pjesmu nam pokazuje zalazeće sunčeve zrake odlaze drugima - na drugoj strani svijeta - i sutra se te iste zrake vraćaju nama, a pri tome nisu ništa izgubile od svoje topline i ljepote svjetla.

Njegovo ''Oko'' upozorava na čistoću i bistrinu, uzvišenu svetost ljudskog bića, bića koje može vidjeti mnoge detalje, razumnije i jasnije.

U ''Uskrsnuću'' on ne oslikava skup ispričanih detalja iz vjerničke predstave, nego ga nudi kao jedan kozmički događaj u kojemu je Spasitelj ukorijenjen duboko u zemlji, a istovremeno u uzvišenoj cjelini sa apsolutnim. Ovdje se spaja ljudska i božanska energija. To bi trebalo biti kao cvijet koji je uspio zbog toga što je imao i zemaljsku i nebesku snagu. Perkovićevo ''Rođenje'' jest upravo taj cvijet koji ne služi sebi nego inspirira čovjeka na blago djelovanje.

Stjepan Perković kako reče, ''vuče prikolicu'', cerebralnu paralizu i ova bolest mu je odredila životni put od njegove rane mladosti. Vjerojatno će biti iznenađujuće ako zatražimo promatranjem njegovih slika i pjesama apstrahiranje umjetnikovog osobnog tragičnog životopisa koji mu je uistinu bio izazov u samom početku, kako reče autor, da: ''vrišti i pjeva''. Jer je to bio samo početak stvaralaštva, iz te početne faze on se trgao - nadrastao paralizu i sada nudi svoj jasan izraz. On je stvaralac koji ne traži nikakav samilosni pogled, niti na njega kao osobu, niti na njegov umjetnički izražaj, već svoju sliku i pjesničku riječ povezuje nježno i snažno i nudi je čovjeku i generacijama.

Dok stvara, zauzima iznenađujuću nadvremensku, nadpovijesnu i nadprostornu distancu, a istovremeno je duboko blizak i afirmativan sugovornik. Ima svoj idejni koncept i svoju viziju stvarnosti prema kojoj je proročki inspiriran. U svojim slikama i pjesmama otkriva toliko skrivenih ljepota koje običan čovjek ne vidi. To su njegovi ''Otisci dubine'', izraženi u ljepoti prirode, ljudskom susretu i u čovjekovom traženju i hodu kroz povijest; ''Svjetionik
na planini
bdije
nad šakom ruža.''
Slike i pjesme Stjepan Perkovića trebamo imati pred očima i pri ruci onda kada nakon svakodnevne užurbanosti zastanemo. U njima ćemo naći osvježenje i uzvišene, darovane misli vrijednog umjetnika i iskrenog.

Fra Zoran Livančić

Samostalna izložba
(Sarajevo, 9. prosinca 1999. god.)

Stjepan Perković je slikar jakih i profinjenih emocija, iskrenog dosluha sa transcendentalnom stvarnošću vlastitog ega. Neobično toplog poteza, neočekivanih i u dovoljnoj mjeri šokantnih rješenja, rijetko viđanih u povijesti slikarstva. Nezatomljena vedrina u njegovim slikama daje značajku slikareva duha, a spontanost i nepatvorenost slikarskog poteza, objašnjava nepripadnost slikarskim školama i pojašnjava originalnost njegova stila.

Riječ je o mladom slikaru, ne sa završenom likovnom akademijom, već sa završenom akademijom života i jasnoćom njegovog bitka. Čovjek je i slikar koji drugima otvara vidike, ako znaju gledati. On je slikar kojemu se divim jer njegovo stvaranje nije apriori težnja za afirmacijom radi sticanja materijalnog ili povlađivanje potrošačkom društvu - ono je sam život, opstojnost i darovana, neopterećena ljubav.

Anto Mamuša
akademski slikar
samostalna izložba
(Sarajevo, 9. prosinca 1999. god.)

''umjetnost je da se gleda
a ne da se o njoj govori''
(J. W. Goethe)

Svakom, umjetniku bi trebalo biti važno da ima svoj stil, ali do tog najvišeg stupnja umjetničke vrijednosti dospiju vrlo rijetki.

Uživati u likovnom djelu znači uživati u likovnom govoru umjetnikove ličnosti koja govori na način kako nitko nije govorio prije nje.

Kada ne bi bilo umjetničkih ličnosti, umjetnost bi prestala postojati. U djelima Stjepan Perkovića često prepoznajemo elemente ljudskog tijela, ono kao motiv, dokument o shvaćanju smisla života, dokument o umjetnikovom psihičkom i fizičkom odnosu prema ljudskom tijelu.
Paraliza je sputala Stjepanovo tijelo, ali je oslobodila čist duh.
''Čovjek koji piše dobro, ne piše kako se piše
nego kako on piše''
(Montesquie)

Sonja Jurišić
akademski slikar